Razgovarali u Beču, 29.5.2006.

Već u djetinjstvu Bogdan Bogdanović ušao je u svijet umjetnosti u kući svoga oca, čuvenog književnog kritičara i kazališnog ravnatelja Milana Bogdanovića. Tu je već kao sedmogodišnjak upoznao Miroslava Krležu. Pripadnost krugu beogradskih nadrealista oko Marka Ristića zauvijek je odredila njegovu osobnu poetiku u sva tri paralelna medija kojima se iskazuje – spomeničkoj arhitekturi, crtežu i literaturi. U svom životu Bogdanović ni u umjetnosti ni u politici nije tražio lagan put, već se uvijek kretao protiv struje. U teškom olovnom vremenu, u kojem je bio prisiljen napustiti Beograd kao politički emigrant, ostao je, a to je i danas, moralna vertikala.

ORIS: Kad bismo vas, gospodine Bogdanoviću, htjeli predstaviti, došli bismo u priličnu dilemu jer vi imate četiri biografije – arhitekt, likovni umjetnik, književnik, političar. Postoji li za vas određena hijerarhija u tome pogledu?

Bogdan Bogdanović: Ja sam to uvijek osjećao kao cjelinu. Moja je ličnost bila kompozitna, pa se to sve moglo uskladiti. Često sam razmišljao o hijerarhiji. Kao prvo sam arhitekt, pomalo i pisac, pomalo i crtač i vrlo malo političar. Ali to malo bilo je žestoko. No, politika mi se nije sviđala, bio sam političar jer je u ono vrijeme bila takva situacija da sam smatrao da to moram biti. Reagirao sam prema svom temperamentu, a prema tome su onda došle i kontrareakcije.